Izbor između metalurgije praha i tlačnog lijevanja često je pitanje veličine dijela ili zahtjeva za materijalom, a ne ekonomičnosti.Uobičajeno korišteni materijali za tlačni lijev su aluminijske legure, legure magnezija i legure cinka, a odljevci bakrenih legura također se koriste u ograničenoj mjeri.Zbog visokog tališta ferolegura i nehrđajućeg čelika treba koristiti postupak metalurgije praha.

U usporedbi s tradicionalnim dijelovima metalurgije praha, dijelovima za brizganje metala, dimenzije dijelova za tlačni lijev mogu biti iste ili mnogo veće.Kada je potreban glavni materijal, prikladnije je koristiti postupak metalurgije praha.Na primjer, 1: vrlo visoka čvrstoća, vlačna čvrstoća nekih sinteriranih legura na bazi željeza više je od tri puta veća od one legura za tlačni lijev.2: Visoka otpornost na trošenje i visoka učinkovitost smanjenja trenja, što se može riješiti sinteriranim legurama na bazi željeza i bakra impregniranim uljem za podmazivanje.3: Visoka radna temperatura, koja se može riješiti sinteriranim legurama na bazi željeza i bakra.4: Otpornost na koroziju, sinterirana legura na bazi bakra i sinterirani nehrđajući čelik mogu zadovoljiti zahtjeve

Između metalurgije praha i lijevanja pod pritiskom, odljevci od cinka pod pritiskom mogu biti zamjena za proizvode metalurgije praha na bazi željeza kada radna temperatura nije viša od 65 °C i kada je potrebna srednja čvrstoća.Dva su procesa slična u pogledu točnosti dimenzija i potrebe za strojnom obradom.Ali u smislu troškova alata i strojne obrade, metalurgija praha obično je korisnija.